Danas su društvene mreže i javni prostor preplavljeni stotinama objava povodom gašenja koksare. No, s pravom se nameće pitanje: zašto ranije nije bilo toliko glasnih zahtjeva za pronalazak rješenja i očuvanje ovog industrijskog giganta?
Da li su mnogi čekali upravo ovaj trenutak kako bi mogli uprijeti prst u nekoga i na ovoj tragediji politički poentirati? Gubitak posla za svakog čovjeka jeste težak i bolan. Međutim, ovdje se ne radi samo o prestanku radnog odnosa za određeni broj zaposlenih, već o gašenju velikog sistema koji je mogao nastaviti zapošljavati nove generacije radnika.
Politička odgovornost bez izuzetaka
Sa stanovišta političke odgovornosti – krivi su svi. Koksara ne propada od jučer, već više od deset godina. U tom periodu različite političke opcije bile su dio vlasti na različitim nivoima. Neki su, čini se, zaboravili gdje su započeli svoje političke karijere, vjerujući da su promjenom stranačkog dresa izbrisali i vlastitu prošlost. Međutim, odgovornost se ne briše prelaskom iz jedne političke strukture u drugu.
Posebno su upadljive međusobne optužbe pojedinih političkih portala, koji napadaju druge kako bi skrenuli pažnju sa sebe. Takva retorika dodatno produbljuje podjele, ali ne donosi rješenja.
Dio odgovornosti i u radnim kolektivima
Iako radnici ne snose ključnu krivicu za trenutno stanje, potrebno je postaviti i neka neugodna pitanja. Koliko je bilo onih koji su iz preduzeća odnosili ono što nisu smjeli? Ako nisu lično učestvovali u tome, koliko su puta svjedočili takvom ponašanju i ostali nijemi?
Također, ostaje otvoreno pitanje da li dio odgovornosti leži i u tužbama sa enormnim odštetnim zahtjevima, koje su dodatno opteretile ionako posrnulo preduzeće.
Istovremeno, postoje i oni koji nisu u mogućnosti žaliti za koksarom na isti način – ljudi koji su godinama pokušavali dobiti posao, ali nisu uspijevali jer je sistem zapošljavanja često favorizirao članove istih porodica. Predugo je funkcionisala praksa da dvoje, troje, pa i četvero iz jedne porodice rade u istom kolektivu.
Licemjerje i dvostruki aršini
Tragikomično je slušati optužbe o gubitku radnih mjesta od onih koji se deklarativno bore za radnike, a istovremeno zapošljavaju vlastite supružnike, djecu ili bližu rodbinu u javnim preduzećima. Ako već iskazuju toliku brigu, zašto ta radna mjesta nisu ponuđena nekome od otpuštenih radnika?
Radnici se ne bi trebali oslanjati na prazna obećanja. Da je postojala stvarna i iskrena volja svih aktera, možda bi i sama koksara danas stajala na zdravijim temeljima.
Vrijeme za ličnu inicijativu
Umjesto čekanja političkog spasa, najvažnije je da ljudi, zbog sebe i svojih porodica, odmah počnu tražiti nove prilike. Potrebno je pokucati na sva vrata i ne odbacivati unaprijed mogućnost zaposlenja u privatnom sektoru. Danas su granice između javnog i privatnog često zamagljene, a ključne odluke ionako donose pojedinci.
Gašenje koksare jeste kolektivni poraz. Ali upravo iz tog poraza mora proizaći i kolektivna lekcija: bez odgovornosti, transparentnosti i solidarnosti – nijedan sistem ne može opstati.
